Hepatitis C

Virus hepatitisa C

Virus hepatitisa C (HCV) RNA je virus koji se klasificira u porodicu Flaviviridae. HCV se najčešće prenosi putem krvi i krvnih pripravaka, kao i spolnim odnosom. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, oko 1% svjetske populacije zaraženo je HCV-om. Prevalencija infekcije u Europi kreće se u rasponu od 0,5% do 2%, a u nekim dijelovima Afrike prelazi 4% (u Egiptu čak 15% stanovništva). Temeljem dostupnih epidemioloških podataka procjenjuje se da je u Hrvatskoj HCV-om kronično zaraženo oko 39 500 osoba (Kaić i sur., 2013).

Akutna infekcija HCV-om rijetko je klinički prepoznatljiva, a bolest se u većine osoba otkriva tek kasnije, odnosno u kroničnoj fazi infekcije. Najčešće se otkriva slučajno, primjerice uočavanjem povišenih vrijednosti jetrenih enzima tijekom dijagnostičke obrade drugih bolesti ili nakon pojave znakova dekompenzirane bolesti jetre. Kronična infekcija ovim virusom povezana je sa značajnim morbiditetom i mortalitetom, uz moguć razvoj ciroze (u oko 20% osoba s kroničnom infekcijom tijekom razdoblja od 10–30 godina) i hepatocelularnog karcinoma (1–5 % bolesnika s cirozom godišnje), kao i potrebu za transplantacijom jetre u terminalnom stadiju bolesti (Kurelac i sur., 2013).

Cjepivo protiv HCV-a zasad nije dostupno. Međutim, kronični hepatitis C moguće je uspješno liječiti kod velikog broja bolesnika primjenom nove generacije izravno djelujućih antivirusnih lijekova (engl. direct-acting antivirals, DAA), koji inhibiraju enzime odgovorne za umnažanje virusa. S obzirom na osobitosti životnog ciklusa ovog virusa, osobito izostanak integracije virusnog genoma u genom stanice domaćina, primjenom DAA terapije moguće je postići eradikaciju virusa iz organizma te spriječiti progresiju bolesti jetre.