Mumps ili zaušnjaci prije uvođenja cjepiva bili su uobičajena dječja zarazna bolest uzrokovana istoimenim virusom. Klinički se najčešće manifestiraju temperaturom, glavoboljom, umorom te oticanjem parotidnih žlijezda (parotitis). Premda su zaušnjaci benigna bolest, kod nekih oboljelih dolazi do ozbiljnih komplikacija. Aseptični meningitis razvije se u oko 15 % oboljelih, encefalitis u 0,02–0,03 %, a orhitis u 20–30 % oboljelih odraslih muškaraca.
Mumps se može prevenirati cijepljenjem živim atenuiranim cjepnim sojevima. Prva cjepiva pripravljena su 1960-ih godina 20. stoljeća, a danas je komercijalno dostupno desetak cjepnih sojeva mumpsa. Najčešće se koriste Jeryl-Lynn, Urabe AM9, Leningrad-3 (L-3), L-Zagreb te RIT 4385.
Smatra se da je virus mumpsa monotipan te da svi cjepni sojevi pružaju dugotrajnu zaštitu protiv divljih tipova virusa. Ipak, epidemije mumpsa pojavljuju se i u dobro procijepljenim populacijama, a u nekim slučajevima postojeća neutralizacijska antitijela ne pružaju zaštitu protiv reinfekcije heterolognim genotipom virusa.
Prema morfologiji nukleokapside, genskoj organizaciji i biološkim svojstvima proteina, virus mumpsa pripada porodici Paramyxoviridae. Virusi ove porodice izolirani su kod velikog broja vrsta, što ukazuje na veliku gensku raznolikost. Ovi široko rasprostranjeni patogeni među najčešćim su uzročnicima infekcija dišnih putova te značajno doprinose pobolu i smrtnosti u svijetu. Ovoj skupini virusa pripadaju respiratorni sincicijski virus, virus ospica, virusi parainfluence, metapneumovirus te dva emergentna virusa, Hendra i Nipah.
Genom virusa čini jednolančana, nesegmentirana RNA negativnog polariteta (-RNA). Virus je građen od lipoproteinske ovojnice s uklopljenim glikoproteinima: hemaglutinin-neuraminidazom (HN), fuzijskim (F) proteinom te malim hidrofobnim proteinom (SH, od engl. small hydrophobic). S unutarnje strane ovojnice nalazi se matriks protein (M). Unutar ovojnice smještena je helikalna nukleokapsida (virusna RNA vezana uz nukleoprotein (NP)), uz koju su vezani virusni fosfoprotein (P) i veliki protein (L, od engl. large). Protein L ima funkciju virusne RNA-ovisne RNA-polimeraze.
Za biologiju RNA virusa ključan je njihov veliki potencijal za kontinuiranu prilagodbu i evoluciju. Zbog prirodno velike sposobnosti uvođenja mutacija koju ima enzim RNA-ovisna RNA-polimeraza, kao i zbog velike populacije virusnih čestica, RNA virusi pokazuju visoku razinu genetske raznolikosti. Mutacije mogu značajno utjecati na biološka svojstva virusa i dovesti do pojave novih varijanti.
